Jednom kada postanete roditelji, ili kada se dozna da ćete to uskoro biti, vrlo brzo će vas dušibrižnici početi obasipati savjetima o njezi i odgoju djeteta. Vaša majka imat će svoje ideje, muževa svoje, prijateljica koja je rodila prije vas izgarat će od želje da vam kaže kako je ona sređivala stvari, a mišljenje se sigurno neće libiti dati ni kolege, kao ni brojni poznanici od kojih će vam neki dobronamjerno gurati raznu literaturu o odgoju djeteta u ruke.
Činjenica je da svaki pojedinac ima vlastitu viziju o tome kako treba odgajati potomstvo i siguran je kako je upravo ona prava. Mnogi pritom ne razmišljaju kako na tu viziju uvelike utječe i kulturološki utjecaj okoline u kojoj živimo. Donosimo prijevod zanimljivog članka s portala ideas.ted koji govori baš o tome.
Kriza američkog roditeljstva, kao što svako ko se ikada pozabavio tim pitanjem može potvrditi, sastoji se u tome da niko zapravo nema blage veze šta radi. Ipak, unatoč nedostatku samopouzdanja i očitom nedostatku znanja, mnogi američki roditelji revno vjeruju da upravo njihovi izbori oblikuju budućnost njihove djece. Dapače, oslanjaju se na savjete brojnih stručnjaka u tom polju kako bi postali uspješni u jednom cilju: odgojiti najsretnije, najuspješnije i najprilagođenij
Ali koje opasnosti leže u razmišljanju da postoji samo jedan 'pravi' način odgajanja djece? U kojoj mjeri način na koji se ponašamo kao roditelji diktira naša kultura? Kako način na koji odgajamo djecu odražava suštinu onog što jesmo, kao nacija?
'Amerikanci se ne povode za određenim scenarijem', kaže Jennifer Senior, autorica knjige Sva radost, bez zabave: Paradoks modernog roditeljstva. 'Vjerujemo da osmišljavamo vlastitu budućnost, prilike i ono što će nam djeca postati. Što je predivno, ali istovremeno i uznemirujuće.'
Kada je, pišući svoju knjigu, Senior pitala majke kome su se obraćale za savjet o roditeljstvu, imenovale su prijateljice, internetske stranice i knjige. Niti jedna nije spomenula vlastitu majku. Poželjne su samo savremene metode odgoja djece, kako bi se djecu na najbolji način pripremilo za postignuća u budućnosti.
Drugim riječima, upravo ono što nas najviše čini Amerikancima – naše uvjerenje da budućnost nije unaprijed zapisana – je ono što nas izluđuje kao roditelje. 'Takvu vrstu prisile ne vidite u drugim dijelovima svijeta', kaže Chritine Gross-Lor, autorica knjige Roditeljstvo bez granica: iznenađujuće lekcije koje nas roditelji širom svijeta mogu naučiti.
U Norveškoj je djetinjstvo snažno institucionaliz
Norvežani vjeruju da je za njihovu djecu bolje da krenu u vrtiće u vrlo ranoj dobi. Metode koje se u njima primjenjuju odražavaju fetišističku posvećenost te zemlje svježem zraku. Tako čak i u Oslu, gdje je zrak definitivno manje zagađen unutra, čak i tokom hladnih skandinavskih zima, djecu se dobro zamota i vodi ih se van spavati u svojim dječijim kolicima.
Ludilo? Ne, kultura. U Japanu, gdje Gross-Loh provodi dio godine, pušta svoju četvorogodišnju kćer da ode u kupovinu sa svojom sedmogodišnjom sestrom i jedanaestogodiš njim bratom – bez nadzora roditelja. Njena djeca ne ustručavaju se voziti tokijskom podzemnom željeznicom, kao ni hodati sami zakrčenim ulicama, baš kao i njihovi japanski vršnjaci. Ali kada se vrati u Sjedinjene Američke Države, Gross-Loh im to ne dozvoljava.
'Kada bi ih u Americi tako pustila van same, ne samo što bi me čudno gledali već bi neko i pozvao socijalnu službu', kaže.
I u Japanu i u Norveškoj roditelji su usredotočeni na poticanje nezavisnosti. Djeca od rane dobi rade stvari sama, bilo da hodaju do škole ili odlaze u kino. Međutim, okviri djelovanja se razlikuju. U Skandinaviji je naglasak na demokratskom odnosu između roditelja i djece. Dječija prava posebno su važna u Švedskoj. Na primjer, dijete ima pravo pristupiti tijelima svojih roditelja kako bi potražilo utjehu,pa mu zbog toga mora biti dozvoljeno uvući se u roditeljski krevet usred noći. Ako mu roditelji to ne dozvole uskraćuju mu prava i zanemaruju ga kao roditelji. U dijelovima
Ludilo? Ne, kultura. U Japanu, gdje Gross-Loh provodi dio godine, pušta svoju četvorogodišnju
'Kada bi ih u Americi tako pustila van same, ne samo što bi me čudno gledali već bi neko i pozvao socijalnu službu', kaže.
I u Japanu i u Norveškoj roditelji su usredotočeni na poticanje nezavisnosti. Djeca od rane dobi rade stvari sama, bilo da hodaju do škole ili odlaze u kino. Međutim, okviri djelovanja se razlikuju. U Skandinaviji je naglasak na demokratskom odnosu između roditelja i djece. Dječija prava posebno su važna u Švedskoj. Na primjer, dijete ima pravo pristupiti tijelima svojih roditelja kako bi potražilo utjehu,pa mu zbog toga mora biti dozvoljeno uvući se u roditeljski krevet usred noći. Ako mu roditelji to ne dozvole uskraćuju mu prava i zanemaruju ga kao roditelji. U dijelovima
Azije je spavanje s roditeljima, čak i u kasnom djetinjstvu,
uobičajena stvar. Korejski roditelji provode najviše vremena grleći svoju djecu i održavajući s njima tjelesni kontakt. Ali u porodici, ključ odnosa čini pokornost, a ne demokratija.
uobičajena stvar. Korejski roditelji provode najviše vremena grleći svoju djecu i održavajući s njima tjelesni kontakt. Ali u porodici, ključ odnosa čini pokornost, a ne demokratija.
Prema židovskoj tradiciji, kaže Wendy Mogel, klinička psihologinja i autorica knjige Blagoslov ocjene 4: Korištenje židovskih učenja kako bi se odgojilo prilagodljivu djece, u Talmudu postoji učenje u skladu s kojim je svaki roditelj obavezan svoje dijete naučiti plivati.
'Naš cilj treba biti odgojiti djecu tako da nas mogu napustiti', kaže ona. 'Moraju biti u stanju u dovoljnoj mjeri se osloniti na same sebe te biti snalažljivi i prilagodljivi, što je izazov, jer to znači da svojoj djeci moramo dozvoliti i da čine greške.'
Takvo što američkim roditeljima posebno teško pada. 'Roditelje u pravilu brinu stvarno krupne stvari kao što su otapanje polarnih kapa, pad gospodarstva i beskonačne priče o nasilju, manijacima i upisima na fakultete', kaže Mogel. 'Sve te strahove od stvari koje ne mogu kontrolirati kanaliziraju u jednu stvar koju mogu, a to je odgoj djece.'
Američki roditelji snažno su usredotočeni na to da talent njihove djece bude usmjeren ka uspjehu. Sara Harkness, profesorica Odjela za ljudske potencijale i obiteljske studije na Sveučilištu Connecticut te vodeća istraživača u području povezivanja roditeljstva i kulture, doznala je da gotovo 25 posto roditelje koristi izraze 'pametno', 'nadareno' ili 'napredno'. 'Naš osjećaj da moramo
tjerati djecu na maksimiziranje svojih potencijala u izvjesnoj mjeri
uzrokuje strah da nam djeca neće uspjeti u svijetu u kojem vlada sve snažnija kompetitivnost i gdje ne mogu računati na stvari na koje su mogli računati njihovi roditelji', sugerira Harkness.
U tome se previše ne razlikuju od roditelja brojnih azijskih nacija gdje je roditeljstvo još od najranije dobi snažno usredotočeno na akademski život i upis na fakultet. Jedna korejska majka s kojom je Harkness razgovarala puštala je svojoj dvomjesečnoj bebi snimke na engleskom jeziku 'jer nikad nije prerano da djeca počnu', kaže. Primarna uloga roditelja je ona edukacijska, a uloga djece je poštovati roditelja i uzvratiti mu sa žrtvama.
U Nizozemskoj je, pak, samo 10 posto roditelja upotrijebilo riječ 'pametno' kada je opisivalo svoju djecu. Nizozemski roditelji snažno vjeruju da se djecu ne smije previše forsirati. 'Ljudi, recimo, pričaju o onom svom rođaku koji ima doktorat i užasno je nesretan jer nema posla na univerzitetu, a govore i da djecu ne bi trebalo učiti čitati prije nego što krenu u školu jer će im onda u školi biti dosadno i teže će nalaziti prijatelje', kaže Harkness.
Umjesto toga, glavni prioriteti za nizozemske roditelje su redovan unaprijed predviđen odmor, hrana i ugodno okruženje.
U Španiji, gdje su porodice usredotočene na društvene i međusobne aspekte razvoja djeteta, roditelje šokira ideja da dijete
ode u krevet u 18:30 i spada bez prekida sve do sljedećeg jutra umjesto da sudjeluje u porodičnom životu i tokom noći. 'Užasnuo ih je taj koncept', kaže Harkness. 'Njihova djeca idu u krevet u 22:00.'
U Americi želimo biti Koreanci, Nizozemci, Japanci, Židovi, Norvežani i Španjolci, sve istovremeno. 'Ono što nas čini jedinstvenima je želja da budemo sretni čitavo vrijeme, da ne osjećamo nikakvu nelagodu i da nešto u konačnici postignemo', kaže Mogel. 'Tu su vrijednosti oko kojih se takmičimo.'
Američka želja za nalaženjem rješenja pod svaku cijenu počinje imati utjecaja i na ostale. Sve prisutnija svijest o neraspoloživost
Međutim, roditeljska anksioznost je grozna ideja za izvoz. Umjesto
toga 'trebali bi učiti jedni od drugih' kaže Harkness, 'te prepoznati da postoje različiti uspješni načini odgajanja djece.'
Razlika među idejama trebala bi biti oslobađajuća, a ne vezana uz stres, slaže se Gross-Loh. 'Bilo je nevjerojatno oslobađajuće shvatiti da ne postoji jedan jedini način na koji se rade stvari i da je totalno u redu griješiti kao roditelj', kaže Gross-Loh u svom izvješću. 'To mi je dalo prostora da dozvolim svojoj djeci da budu
ko doista jesu i da tako i odrastaju.'
Amerika, dom useljenicima koji donose svoje vlastite tradicije iz raznih krajeva svijeta u jedinstvenom je položaju u kojem može naučiti od drugih, kao i druge podučavati. Američki roditelji mogli bi napisati novi scenarij, u skladu s onim što smatraju prikladnim, istovremeno inspirirani i globalnom tradicijom i savremenom teorijom. Ali hoće li? Sutrašnja djeca možda ih na to natjeraju.
Pripremila: Azra Pandur