JAQUES RANCIÈRE : EMANCIPATORSKA I SOCIJALNA METODA POUČAVANJA
0
Univerzalno poučavanje ne treba uvrštavati u programe reformatorskih stranaka, niti intelektualnu emancipaciju stavljati na pobunjeničke zastave. Samo čovjek može emancipirati čovjeka. Samo pojedinac može biti razuman i to samo svojim vlastitim razumom. Postoji sto načina poučavanja, pa se tako i u školi zatupljivača uči; profesor je
stvar, nesumnjivo ne toliko podesna kao knjige, ali pomoću nje učimo: promatramo je i oponašamo, rastavljamo je i sastavljamo, i tu dostupnu osobu možemo iskušavati. Uvijek se poučavamo slušajući čovjeka kako govori. Profesor nije
ni više ni manje inteligentan od drugih ljudi, on općenito predstavlja veliku količinu činjenica koje se nude pogledu
istraživača. Ali, emancipirati se možemo samo na jedan način. I nikad nijedna stranka, nijedna vlada, nijedna vojska, nijedna škola ili institucija neće emancipirati ni jednu jedinu osobu.
To nije metafizički stav. To je potvrdilo iskustvo stečeno u Louvainu, pod zaštitom Njegova Veličanstva kralja Nizozemske. Znamo da je suveren bio prosvijećen. Njegov sin, princ Frederik, bio je zaljubljen u filozofiju. Budući da je bio odgovoran za vojsku, htio ju je poučiti i modernizirati da bude poput pruske. Zainteresirao se za Jacotota koji je bio u nemilosti luvenskih akademskih vlasti pa je istodobno htio učiniti nešto za njega i za nizozemsku vojsku. Vojska je u to vrijeme bila povlašteni teren za iskušavanje reformatorskih ideja i novih pedagogija. Princ će, dakle, zamisliti i uvjeriti svog oca da u Louvainu otvori vojnu školu, a da njeno pedagoško vodstvo povjeri Jacototu.
Bila je to dobra namjera, ali poklon je bio zatrovan: Jacotot je bio učitelj, a ne direktor institucije. Njegova je metoda bila pogodna za oblikovanje emancipiranih ljudi, ali
ne i vojnih instruktora, a još manje službenika svakojakih društvenih struka. Da ne bude zabune: emancipirani čovjek
može biti vojni instruktor jednako kao i bravar ili odvjetnik. Ali univerzalno poučavanje se ne može specijalizirati za
proizvodnju određene kategorije društvenih aktera, a da se ne pokvari, osobito ako su ti društveni akteri tjelesni instruktori. Univerzalno poučavanje pripada porodicama i najbolje što bi prosvijećeni suveren mogao učiniti za njegovo promicanje jest to da slobodno kruženje dobrobiti zaštiti od svoje vlasti.
Prosvijećeni kralj zasigurno može ustanoviti univerzalno poučavanje kada i gdje hoće, ali takvo ustanovljenje ne bi
potrajalo jer ljudski rod pripada staroj metodi. Suverenu u čast zasigurno bismo mogli isprobati takav eksperiment. On bi očigledno bio neuspješan, ali postoje neuspjesi iz kojih učimo. Bilo bi potrebno samo jedno jamstvo: apsolutna koncentracija moći, čišćenje društvene pozornice od svih njenih posrednika u korist samo jednog para, kralja i filozofa. Trebalo bi, dakle, ponajprije: odstraniti sve savjetnike stare metode tako što će ih se unaprijediti, kao što se to inače čini u civiliziranim zemljama; drugo, ukinuti sve ostale posrednike osim onih koje je odabrao filozof; treće, dati svu moć filozofu: “Radit ćemo ono što budem rekao, sve ono što budem rekao, ništa osim onoga što budem rekao, i ja ću preuzeti svu odgovornost. Ništa neću zahtijevati; naprotiv, posrednici
bi me pitali što treba učiniti i kako to treba učiniti, kako bi sve predložili suverenu. Neće me smatrati zaposlenim službenikom, već filozofom za kojeg se smatra da postoji potreba da se od njega traži savjet. Na kraju, ustanovljenje univerzalnog poučavanja bi se u jednom trenutku smatralo principijelnom stvari od najveće važnosti u Kraljevstvu. To su uvjeti kojima se nijedna civilizirana monarhija ne može prilagoditi, posebno s obzirom na zajamčeni neuspjeh." Kralj je ipak ustrajao na eksperimentu, a Jacotot je kao zahvalan gost prihvatio bastardni pokušaj kohabitacije s vojnim vijećem za poduku, pod zapovjedništvom komandanta smještenog u Louvainu. Škola je na tim osnovama ustanovljena u martu 1827. godine, a učenici, koji su najprije bili zaprepašteni kad im je tumač rekao da ih njihov profesor nema čemu naučiti, zasigurno su morali izvući neku korist jer su pri kraju propisanog perioda peticijom zahtijevali da se njihov boravak u toj školi produži kako bi metodom univerzalnog poučavanja učili jezike, historiju, geografiju, matematiku, fiziku, hemiju, topografsko crtanje i fortifikaciju. Ali, učitelj nije bio zadovoljan tim izjalovljenim univerzalnim poučavanjem kao ni svakodnevnim sukobima s akademskim civilnim vlastima i vojnom hijerarhijom. Svojim je ispadima ubrzao zatvaranje škole. Poslušao je kralja kada je ubrzanom metodom obučio vojne instruktore. Ali, imao je pametnijeg posla od stvaranja potporučnika, vrste kojom obiluje svako društvo. Uostalom, svečanim je tonom upozoravao svoje učenike: nikako se ne bi trebali zalagati za uspostavu univerzalnog poučavanja u vojsci. Ali ne bi trebali zaboraviti ni da su svjedočili većoj duhovnoj pustolovini od pukog obrazovanja potporučnika: “Doista, u nekoliko mjeseci stvorili ste potporučnike. Ali, inzistirati na postizanju istih škrtih rezultata kao i u ostalim europskim školama, kako civilnim tako i vojnim, značilo bi obezvrijediti univerzalno poučavanje. Ako društvo bude imalo koristi od vaših iskustava i time se zadovolji, i ja ću biti zadovoljan; postat ćete korisni Državi. Pa ipak, nikad ne zaboravite da ste svjedočili rezultatima daleko višeg reda od onih koje ste stekli i na koje ćete biti svedeni. Iskoristite, dakle, intelektualnu emancipaciju za sebe i za svoju djecu. Pomozite siromašnima. No, u službi vaše zemlje, ograničite se na to da stvorite potporučnike i akademske građane. Ja vam više nisam potreban da biste koračali tim utrtim putem. Taj se Utemeljiteljev govor njegovim učenicima vojnicima – a bilo ih je dosta vjernih – pojavio na naslovnici jednog sveska Univerzalnog poučavanja, Matematike, djela u kojem, po beznadnoj učiteljevoj navici kad je u pitanju svaka materija, nema ni riječi o matematici. Niko nije učenik univerzalnog poučavanja ako pročitavši to djelo u njemu nije iščitao historiju luvenske École normale, ako nije uvjeren u ovu misao: univerzalno poučavanje nije i ne može biti društvena metoda. Ono se ne može širiti u društvenim institucijama niti posredstvom njih. Emancipirani bez ikakve sumnje poštuju društveni poredak. Oni znaju da je on u svakom slučaju manje zlo od nereda. Ali to je sve što mu priznaju, a nijedna se institucija ne može zadovoljiti tim minimumom. Nejednakosti nije dosta da je poštuju, ona želi da joj se vjeruje i da je se voli. Ona želi biti objašnjena. Svaka je institucija djelatno objašnjenje društva, uprizorenje nejednakosti. Njeno načelo jest i uvijek će biti suprotstavljeno načelu metode utemeljene na mišljenju o
jednakosti i odbijanju objašnjenjâ. Univerzalno se poučavanje
može obratiti samo pojedincima, nikada društvima.
Ljudska društva koja se ujedinjuju prema nacionalnosti, od Laponaca do Patagonaca, iziskuju oblik u kojem će se stabilizirati, bilo kakav poredak. Oni koji su zaduženi za održavanje tog nužnog poretka moraju objašnjavati i omogućavati objašnjenje da je taj poredak najbolji od svih poredaka i spriječiti svako suprotno objašnjenje. To je cilj ustavâ i zakonâ. Svaki društveni poredak počiva na objašnjenju i time isključuje svako drugo objašnjenje, a prije svega suzbija metodu intelektualne emancipacije koja se temelji na beskorisnosti, pa čak i opasnosti svakog objašnjenja u podučavanju. Utemeljitelj je čak smatrao da građanin neke države mora poštivati društveni poredak kojega je dio i samo objašnjenje tog poretka; ali je također tvrdio da zakon od građanina može tražiti samo djelovanje i govor u skladu s poretkom, a da mu ne može nametnuti misli, mišljenja, vjerovanja; da je stanovnik neke zemlje prije nego što je postao građaninom bio čovjek, da je porodica bila svetište u kojoj je otac najviši sudac i da je stoga samo tu i na taj način intelektualna emancipacija mogla biti posijana i uroditi plodom.”Potvrdimo dakle: univerzalno poučavanje neće se prihvatiti, neće se udomiti u društvu. Ali neće ni iščeznuti jer je ono prirodna metoda ljudskog duha, duha svih ljudi koji sami traže svoj put. Ono što učenici mogu napraviti za nj jest da ga
navijeste svim pojedincima, svim očevima i majkama, kao način poučavanja onoga što ne znamo prema načelu jednakosti inteligencija.
Jacques Rancière: LE MAÎTRE IGNORANT
– Cinq leçons sur l’émancipation intelectuelle
Za sva pitanja obratite se u komentaru ili u rubrici kontakt